Stvaranje sadržaja za različite medije - intervju sa Sandrom Babić

Razgovarali smo sa Sandrom Babić, novinarkom i scenaristicom. Pisanje za medije ili za sapunice – koje su sličnosti i razlike? Kojim se načelima vodi te kako pobjeđuje dosadu i kreativne blokade otkrila nam je u nastavku.

Obzirom da pišeš tekstove i kao novinar i kao scenarist – je li teže pisati o stvarnim događajima ili stvarati one fiktivne?

Kako koji dan. Nekad je jedno, nekad je drugo, naravno sve ovisi o inspiraciji. Nekog generalnog pravila tu nema. Različito je primjerice što kod pisanja za medij vodiš se isključivo istinom, ono što pišeš mora biti istina.

U tom smislu to je teže, odnosno odgovornije. Naravno, I kad pišeš scenarij recimo za televizijske serije trebaš biti odgovaran i prema sebi, prema tome kako ti radiš, prema svojim šefovima i prema svojoj publici. Dakle kod pisanja za medije je drugačija vrsta odgovornosti. Prema ljudima koji se nalaze u tom članku I prema publici kojoj se obraćaš. U tom smislu je ne mogu reći teže, ali svakako važnije pričati istinu.

Koja su tri glavna načela kojima se vodiš radeći kao novinar, a kojima kao scenarist?

Tu je također bitan segment istine i plauzibilnosti, stvarnosti. Dakle ne možeš pisati o nekom liku koji se nečim bavi, a da nemaš blagog pojma kako to zapravo izgleda. Moraš biti donekle upućen, a zapravo to nekakvo znanje će tebi biti bitno, da bolje upoznaš lika.

Više bitno nego zapravo nekom krajnjem gledatelju. Mislim na kraju da su za dobar storytelling ključni likovi. Koliko uspješno ulaziš u njihove glave odnosno u glave ljudi koje sam stvoriš, zvuči paradoksalno, ali tako je. Bitnije je poznavati nekakve osnovne ljudske mehanizme, nekakve motivacije, strasti, potrebe nego nužno čime se to oni bave.

Ono što sam spominjala – biti odgovaran prema onome što radiš u najširem smislu. Nije vezano samo za medije ili scenaristiku već svaki posao koji obavljaš. U medijskoj priči je izuzetno važna novinarska etika – načela istine, pravednosti, poštivanja sugovornika i publike.

U prinicpu mislim da je zajednička stvar i ono što sam s vremenom shvatila kao izuzetno važno je nekakva poniznost. Poniznost u doživljaju svijeta, poniznost prema tome da svatko, bio to domar ili predsjednik Uprave ima neku svoju priču. Od svakoga možeš nešto naučiti.

Možeš se i inspirirati i životno naučiti. U životu , novinarstvu i u scenaristici, a i bilo gdje drugo jednostavno biti ponizni jedni prema drugima i biti dobri slušači.

Kako svaku vijest prezentirati zanimljivom da ona bude čitana?

Znamo kako mediji funkcioniraju i koja je njihova definicija zanimljivog – imati neki ludi naslov. Mislim da to nije dobro novinarstvo, ali nažalost je prisutno i zapravo svi misle da bi vijest bila zanimljiva ona mora biti napucana, napuhana. Pogotovo u naslovu, opremi i slično.

Po meni je dobro novinarstvo, odnosno zanimljiva priča ako uspiješ priču ispričati na način da se svaka tema svakoga tiče. Dakle bez obzira pričao ti o Kim Kardashian, ratu uzmeđu Rusije i Ukrajine bitno je pronaći neki kut kako bi prenio priču svima. Super mi je primjer te vrste novinarstva podcast industrija.

Kako je podcast industrija procvjetala, oni iznimno zanimljivo prenose priče. Kako se prvi pamte, meni je prvi podcast koji sam baš bingeala bio Jon Ronson, Butterfly effect. On je po meni uspio točno to što jest, uspio je naći kut u kojem će čak stvari koje te nužno ne zanimaju učiniti brutalno zanimljivim.

Što učiniš kada imaš kreativne blokade pri pisanju scenarija?

Blokade su potpuno normalan dio mog posla. Zapravo ono što sam nedavno naučila je da su blokade jednostavno tu uvijek i da u trenutku kad se dogode najbolje se maknuti od svega i pustiti. Naravno ako nije deadline! Jednostavno se opustiš i otpustiš.

Ono što je zanimljivo u mom slučaju je da meni upravo deadline razbja kreativnu blokadu što nije dobro nikako, jer odjednom sve krene kad trebam predati rad. Onda uvijek želim dodatan sat ili dan da sve završim kako sam zamislila.

No ako ne pričamo o deadline-u, ako je normalan proces i doživljavam kreativnu blokadu naučila sam se jednostavno maknuti od svega. Pri tome ne mislim samo na poslovne procese, nego i u životu. Treba znati kad treba pustiti.

Koja znanja iz ova dva područja ti najviše služe u svakodnevnom poslu?

Vrlo su slične vještine zapravo. Timski rad, brzina. Kako si stalno pod nekim deadline-ovima, jednostavno si naučen da u datom trenutku moraš nešto isporučiti. Jednostavno si napucan adrenalinom prije nego što će otkucati taj rok.

Posao me naučio brzini i nema puno razmišljanja. Moraš samo raditi i izbaciti nešto, bilo novinarski tekst, bilo scenu nekakvu ili epizodu. U tom smislu rokovi su me zapravo najviše naučili u životu i u poslu.